Ljudi koji nas inspiriraju – Rajana Radosavljev

Praktičarka tjelesno orijentirane terapije Rajana Radosavljev inspirira nas u mnogočemu – prije svega, u želji, volji i odlučnoj akciji da učini svijet još boljim, toplijim i empatičnijim mjestom. Rajana to čini u aktivnoj praksi – inicijatorica je platforme nistesami.online koju je pokrenula povodom općeg osjećaja straha, brige i neizvjesnosti s kojima smo se svi suočili uoči pandemije koronavirusa, a zatim i razornih potresa koji su pogodili našu zemlju. Također, na svom Instragram profilu Selfspot therapy kontinuirano nas motivira edukativnim psihološkim sadržajima koji su nam korisni u svakodnevnom životu – kako u poslovnom, tako i u privatnom okruženju! Inspirirani njezinom inspiracijom, postavili smo joj 5 pitanja. Pročitajte što nam je odgovorila!

 

 1. Od osnivanja platforme „Niste sami“ prošlo je već gotovo godinu dana. Kako ona živi danas? Je li odaziv građana i dalje vrlo visok i s kakvim se problemima najčešće javljaju?

Platforma „Nistesami.online“ pokrenuta je kao odgovor na cjelokupnu krizu koja nas je zadesila u protekloj godini, kada smo shvatili da će psihološke posljedice biti možda i teže od onih ekonomskih ili fizičkih, pa smo odlučili ponuditi besplatna online savjetovanja svima koji osjete potrebu za tim. Ono što se odmah pokazalo je da je interes puno veći u razdobljima kada smo direktno suočeni s nekom velikom promjenom ili velikom opasnošću, poput onog prvog lockdowna i prvog potresa u Zagrebu. Kad je platforma startala, u ožujku prošle godine, prijava na stranici je bilo toliko da nas 50ak volontera nije stizalo sve primiti. Naravno, kako se situacija smirivala, treskanje zemlje je utihnulo, ljudi su se vratili svojoj rutini i interes je pao, no sad nakon ovih nedavnih potresa opet radimo punom parom. Najčešće se javljaju sa strahom od ponovnog potresa i određenim simptomima posttraumatskih reakcija (osjećaj potresa čak i kad ga nema, naglo povećavanje otkucaja srca, iracionalne i kompulzivne misli – „što ako dođe potres a ja sam u tušu ili ja nisam sa svojima doma da se mogu pobrinuti za njih, što ako mi se sruši zgrada i ostanem zakopana u krhotinama…“, nesanica, anksioznost…). No on što je interesantno je da se kod većine ljudi ispostavi da je potres samo potaknuo neke dublje osobne priče koje su negdje bile potisnute i sakrivene duže vrijeme.

2. U prethodnim si intervjuima često upozoravala na opasnost i štetnost potiskivanja emocija i ljudskog samoforsiranja da je „sve u redu“, iako se osjećaju zabrinuto, uplašeno ili „pregoreno“.  Što misliš, zašto su ljudi danas toliko skloni potiskivanju vlastitih emocija? Je li riječ o strahu od osude okoline ili nečem drugom?

Upravo ova činjenica da ljudi rijetko traže psihološku pomoć kada nisu direktno suočeni s krizom pokazuje koliko je to još uvijek kod nas tabu i zbog toga što neugodne emocije karakteriziramo kao nešto strašno, loše, sramotno, slabo itd., potiskivanje je najčešće prva linija obrane od njih. Osuda, tj. nerazumijevanje okoline i to što veliki broj ljudi uopće ne zna kako se suočiti sa svojim emocijama su definitivno veliki razlozi zašto su ljudi toliko skloni potiskivanju. Osim toga, vrlo smo skloni i tome da „trčimo“ za ugodom pod svaku cijenu i bilo kakvu neugodu želimo „pošto-poto“ eliminirati iz našeg sistema. Osjećati teške emocije je itekako neugodno, pa učinimo sve da ih zanemarimo, ignoriramo, spremimo „pod tepih“. I neko vrijeme možemo tako funkcionirati. Uvjeravamo se da je sve ok i da smo u kontroli nad svojim životom. No ako predugo funkcioniramo tako da zanemarujemo svoje psihološko stanje, neizbježno je da ćemo se dovesti u stanje životne krize. Čak i kad nema pandemije ili potresa, izazovemo si figurativne potrese u vlastitom životu gdje one stvari koje smo potiskivali krenu nekontrolirano izlaziti van kao kroz proključali vulkan ili kao kroz branu na rijeci koja je popustila. I u tim trenucima osjećamo kao da se sve u nama i oko nas raspada. Ono što se sada dogodilo s ovim potresima je ovo što sam upravo opisala, ali potpuno iznenadno, bez naše volje i na kolektivnoj razini. Odjednom smo suočeni sa svim stvarima koje smo tako vješto skrivali sami od sebe. Nije nas protreslo samo izvana, već i iznutra. Ako smo kroz dulje vrijeme jako puno energije ulagali u to da kontroliramo sve aspekte svog života, pa tako i emocije, kad dođe nešto što je van naše kontrole normalno je da ćemo na to jako snažno reagirati.

 

3. U vrijeme lockdowna mnogi su se ljudi okrenuli kreativnim hobijima i aktivnostima, kao što je crtanje, slikanje, pisanje ili hand made design. Mogu li takve i slične kreativne aktivnosti pozitivno utjecati na našu mentalnu higijenu i ako da, na koji način?

Za umirivanje našeg živčanog sustava jako je bitna neka vrsta rutine i rituala. Stvaranje i održavanje rutine jedna je od važnijih stvari koje savjetujem svojim klijentima s anksioznošću. Kad su nam se naglo promijenile okolnosti i kad su nam se oduzele mnoge stvari koje smo mogli raditi prije i koje su bile na neki način dio naše rutine, jako je važno da se ne prepustimo kaosu nego da počnemo stvarati nove rutine i rituale u skladu s onim što je dostupno. Kreativno izražavanje u bilo kojem obliku itekako može biti korisno i može biti prekrasna nova rutina koja nam može pomoći da smirimo naš živčani sustav. Osim toga, kreativno izražavanje nas može potaknuti i da malo dublje zavirimo u sebe, pa možda i promotrimo te emocije koje smo skrivali od sebe te ih na neki način iznesemo na vidjelo – bilo kroz pisanje, crtanje, glazbu, izrađivanje nečega vlastitim rukama ili bilo što takvo. Postoji čak i cijela grana psihoterapije koja se zove Art terapija u kojoj je kreativno izražavanje upravo alat pomoću kojeg se radi na dubljim osobnim problemima.

4. Odaj nam neki adut iz rukava! Kako se ti osobno opuštaš i održavaš svoju mentalnu higijenu? Je li to boravak u prirodi, sport ili nešto treće?

Boravak u prirodi je ono što mi je uvijek dostupno i što je definitivno dio mojih najdražih rituala. Sa sportom moram priznati da nisam baš na ti, iako bih htjela biti… To mi je plan za ovu godinu – više se baviti fizičkom aktivnošću. No ono što mi je sastavni i najvažniji dio mentalne higijene su redovne psihoterapije, supervizije, radionice, seminari i slične stvari u kojima sam hoću-neću stalno suočena sa svojom podsvijesti. Također, redovna samostalna introspekcija, kroz meditacije ili samo promišljanje, je isto jako bitan dio moje mentalne higijene. Eto, adut iz rukava bi bio, krenite na psihoterapiju ili bilo kakvu vrstu psihološkog savjetovanja. 😊 Neke stvari možemo i sami, ali uvijek je dobro imati nepristrano i stručno uho koje može dati drugačiju perspektivu i pitati prava pitanja kojih se sami vjerojatno ne bi ni sjetili. I bitno za napomenuti je to da ne bi trebali čekati životnu krizu za to da se krenemo brinuti za svoje mentalno zdravlje i raditi na tome. Ako krenemo na vrijeme možemo životnu krizu dočekati puno spremniji i stabilniji. To je isto kao i zgrade koje su oštećene u potresu i one koje nisu – razlikuju se u tome kakvi su im temelji i koliko su dobro izgrađene, koliko su renovirane kroz godine i koliko su se vlasnici brinuli o njima. Nemojte se dovesti do toga da budete ova oštećena zgrada – počnite se renovirati na vrijeme.

za sve je bila stresna, turbulentna i izazovna godina, no ne možemo reći da nije bila poučna u mnogočemu. Što si ti naučila u njoj i je li te na neki način promijenila?

Pa, upravo zato što sam puno ranije počela s „renovacijom“ same sebe i uspjela izgraditi neke čvršće temelje, ova kriza me nije toliko promijenila i pogodila na dubljoj razini, no definitivno me mnogočemu naučila… Naučila sam koliko je važno prepustiti se trenutku, ne oslanjati se na prividnu kontrolu. Shvatila sam i koliko mi je stabilnost u životu bitnija od uzbuđenja – poput toga da mi je stabilna zgrada u kojoj živim i da mi je stabilna veza sa partnerom s kojim živim. Shvatila sam koliko je važna vještina brzog prilagođavanja novonastalim situacijama i koliko sam zahvalna za to što ju imam. Također, shvatila sam koliko se ne isplati fokusirati na stvari koje nemam i žaliti zbog toga te kolika je moć u tome kad uspijem preusmjeriti fokus na ono što trenutno imam i na vještine koje mogu iskoristiti u datom trenutku, u postojećim uvjetima. Sve u svemu, za mene je prošla godina bila godina osvještavanja mojih snaga i za to sam joj beskrajno zahvalna!