Scary priče za djecu? Da, svakako, no na mudar način!

Scary stories ili horor priče za djecu – da ili ne?

To je pitanje koje nam često postavljaju roditelji, kolege – pripovjedači, ali i brojne odgajateljice i učiteljice koje traže nove ideje za animaciju klinaca kroz uvođenje storytellinga u svakodnevnu praksu. Naš odgovor je uvijek isti. Da, svakako, no na mudar način!

Pitanje odabira 

Prije nego što objasnimo što i zašto smatramo mudrim načinom, prepričat ćemo vam jednu zgodu, bolje rečeno nezgodu, koja se dogodila zbog nes(p)retnog odabira horor priče i njenog pripovijedanja dvjema petogodišnjakinjama. Riječ je o nećakinjama naše contentašice Anči. To su ljeto provodile s ostatkom obitelji u njihovoj zabačenoj kući na osami, s pogledom na pučinu i borovu šumu. Svi su skupa sjedili u obraslome vrtu, uz svjetlost punog mjeseca i petrolejske lampe – a onda su djevojčice htjele horor priču. Ančina majka, inače velika recitatorica, nije puno dvojila oko njenog odabira. Odabrala je nekad omiljenu priču, odnosno pjesmu svoje kćeri. To je bila, ni manje ni više, već Kugina kuća Augusta Šenoe. Naša Anči je (od)rasla uz nju i (od)uvijek je smatrala „onom pravom“ pričom. Kuga joj je bila opasna i cool, a stravičan svršetak „ipak samo priča“.

 

 

Pitanje osobnosti djeteta

Baš kao i Anči prije 20+ godina, blizanke su bile oduševljene pričom. Sjajno se uklopila u mračnu noć na otoku, u obraslo dvorište i mjesec iznad njega – sviđala im se opasnost i čitav jeziv kraj, a onda je došlo vrijeme za spavanje. E, tu je sve krenulo! Čim su se u kući pogasila sva svjetla, a čitava obitelj legla na spavanje, blizanke je uhvatio vrlo snažan strah. Ostatak noći su plakale s očima na vratima, svaki tren očekujući da kroz njih prođe kuga, u Šenoinom obliku strašne, bijele starice koja će ih sve skratiti za glavu.

Stariji članovi obitelji, na čelu s Ančinom majkom kojoj je bilo grozno, na sve su načine pokušavali „poništiti“ priču – od onoga klasičnog „to je samo priča“, pa sve do random pripovijedanja svih veselih, pozitivnih i happyendovskih priča koje su im u tim trenutcima padale na pamet. Ta je noć završila gotovo u zoru, kad su blizanke, umorne i još uvijek podbuhle od plača, naposljetku uspjele zaspati u miru. A stariji naučili vrlo važnu školu – onu da sa scary pričama za djecu treba vrlo pažljivo, da se ne bi zbilja pretvorile u horor!

Pitanje procjene

Naime – dok se neka djeca, kao što je bila naša Anči, vrlo lako nose s horor elementima, drugoj djeci mogu vrlo teško pasti. Na vama je da procijenite „koliko ćete dati“, jer svoje dijete vi najbolje poznajete. Mnoga djeca vole i traže horor priče jer im se sviđa uzbuđenje i napetost koje one nose. No, uzbuđenje i napetost ne moraju uvijek i nužno biti negativni. Baš kako bi se izbjegao opisani scenarij. S pažljivim odabirom priče i još pažljivijim načinom njene interpretacije, možete dobiti i ovce i novce – djeci pružiti potreban osjećaj uzbuđenja i napetosti, no u isto ih vrijeme zaštititi od straha.

 

Kako se to radi? Otkrivamo iz prakse!

Prije svega, pažljivo odaberite priču. Osim u rijetkim i iznimnim slučajevima, Kugina kuća, naravno, nije dobar izbor. Premračna je, prenegativna i bez sretnog kraja. Ona, naravno, nosi snažnu poruku, no za istu su djeca još uvijek premalena i iz nje (još) neće naučiti baš ništa – osim što se mogu ozbiljno prestrašiti. Umjesto takvih i sličnih priča, birajte one priče koje počinju kao mističan, napet i uzbudljiv horor, no završavaju kao zabavna i opuštajuća komedija. Službeno, taj tip priča se zove „funny scary stories“.

Što djeca (na)uče iz takvih „horor“ priča?
Prije svega, uspješno se nositi s vlastitim emocijama.
Jedna takva horor priča za djecu u sebi nosi čitav
raspon emocija – osjećaj uzbuđenja, napetosti,
pomnog iščekivanja, vlastitoga maštanja „što bi moglo biti“.
Na kraju priče slijedi osjećaj smirenja.

Kao što mu ime kaže, riječ je o specijaliziranim horror pričama koje su prilagođene za mlađu i stariju djecu. Kao takve, sadrže vrlo pažljiv omjer napetosti, humora i pozitivnog straha. U praksi to, karikirano, zvuči ovako: junak priče, vrlo često i sam dijete, je uselio u prostranu, staru kuću na osami. Od prve noći, u njoj ga budi čudno kucanje kroz prozor za kojeg ne može odgonetnuti tko ga (ili što) proizvodi, a ono postaje sve češće i glasnije.

Odabir elemenata

Dakle, tu su svi elementi potrebni za pravi, punokrvni horor: kuća na osami, čudni događaj(i) i naizgled bespomoćni junak kojem prijeti nešto strašno. Uz dobro pogođenu interpretaciju i naglašavanje svih scary elemenata (mračna noć, čudni zvukovi), u djeci ćete uspješno izazvati želj(e)ni osjećaj uzbuđenja i napetosti. Isti mogu doći do vrhunca u sceni kad junak, primjerice, skupi hrabrost i odluči izaći iz kuće da vidi tko se ili što se to skriva pod njegovim prozorom. A tad? Tad je vrijeme za veliko iznenađenje – a zajedno s njime, smijeh i opuštanje.

U pričama takvog tipa se gotovo pa redovno ispostavlja da nije riječ o duhu ili kakvom sličnom sablasnom stvorenju, već, primjerice, o dječaku iz junakove nove škole koji je bio presramežljiv da ga izravno pozove na igru, već mu je, umjesto toga – kucao na prozor. Nakon što mu to prizna, dječaci se sprijatelje i od toga dana, uvijek idu zajedno u školu. Riječ je, dakle, o pozitivnom kraju koji će kod djeteta izazvati osjećaj opuštanja, umjesto da razvija i potencira strah koji bi mogao nastati da je priča zaista završila kao horor.

Važnost interpretacije

Ono što je vrlo važno naglasiti je da je, uz sam sadržaj, pri pripovijedanju takvih priča izuzetno važna i njihova interpretacija, odnosno umijeće pripovjedača da na pozitivan način manipulira elementima priče i konstantno je prilagođava reakcijama djeteta ili grupe djece kojoj pripovijeda. Pripovjedač je taj koji vodi priču – i na licu mjesta je modelira. Primjerice, ako pripovjedač primijeti da se dijete ipak boji ili s nelagodom sluša scary elemente (koliko god se nama odraslima mogu činiti bezazlenima), on će na licu mjesta modificirati priču na način da vješto skrati ili ublaži scary elemente i priču uvede u njen zabavni, komični i nimalo scary dio. Sve kako bi se dijete osjećalo sigurno i ugodno. Isto tako, ako pripovjedač primijeti da dijete otvoreno uživa u osjećaju napetosti, može ga produžiti kroz nove elemente. Sve dok za njih prima pozitivan feedback!

Edukativan karakter

Što djeca (na)uče iz takvih „horor“ priča? Prije svega, uspješno se nositi s vlastitim emocijama. Jedna takva horor priča za djecu u sebi nosi čitav raspon emocija – osjećaj uzbuđenja, napetosti, pomnog iščekivanja, vlastitoga maštanja „što bi moglo biti“. Na kraju priče slijedi osjećaj smirenja. Dijete je otkrilo (čulo) pravi rasplet priče, no on je opuštajuć, zabavan i za djecu ugodan. A u isto vrijeme, veoma je realan. Ne propagira vjerovanje u natprirodna bića, već na jasan i zabavan način objašnjava da su strašni elementi ( u slučaju iz primjera, čudni noćni zvukovi) zapravo bili djelo ljudske ruke.

Pitanje balansa

Taj element je veoma važan ako ne želite potencirati dječje vjerovanje u duhove, vještice i slična izmišljena stvorenja, već im na jednostavan, ali vrlo mudar način objasniti upravo to – da natprirodne sile ne postoje u zbilji, već za sve postoji pravo objašnjenje. U slučaju iz primjera, to je bio dječak – a to je samo jedna od brojnih „horor priča“! Mnoge u sebi sadrže i izrazito humoristične elemente kao što su još izraženija komedija zabune, smiješne nezgode junaka i još luđi rasplet. Baš zato da se uspješno izniveliraju scary i funny elementi u priči. To je vrlo važno za efektan završetak – a to je onaj pozitivan i ugodan za klince!

A što nakon priče?

Mi savjetujemo razgovor. O likovima, raspletu, scary i funny dijelovima – jesu li svi uspješno sjeli na svoja mjesta, najbolje ćete otkriti iz priča svojih klinaca. Tada je na vama da ih dobro saslušate – i još bolje se pripremite za iduću priču!

Upravo zbog edukativnog i zabavnog karaktera, pogođene horor priče za djecu odnedavno su sastavni dio naših dječjih rođendana. Klinci svih karaktera ih zdušno obožavaju i nakon svake ispričane, odmah traže drugu! Mi im tu želju rado ispunjavamo – i to u našem mističnom, zelenom i obraslom vrtu koji je sjajna kulisa za dobru horor priču. Zbog koje se plače jedino od smijeha!