Ljudi koji nas inspiriraju – Nikolina Manojlović Vračar

Ona je slikarica, spisateljica, ilustratorica, majstorica žongliranja…i inspirira nas na milijune načina! Nikolina Manojlović Vračar je djevojka koja živi pametnu zabavu. Ne moramo ni reći da je klinci obožavaju! Mi smo je upitali o svim njezinim područjima kojima osvaja i malene i velike. Pročitajte što je odgovorila!

1.Svi koji te znaju kažu da si rođena kao kreativka. Što ti kažeš na to? Smatraš li da se kreativci rađaju ili se kreativnost može s vremenom naučiti?

Slažem se sa svima koji me znaju :). Još kao dijete sam gradila kuće u dvorištu od polupanih cigli, hrđavih oluka i potrganih dijelova trešnjevačkih ograda. Kod kuće sam stalno sam nešto izrezivala, ljepila, crtala, šivala i plela. Ne znam može li se kreativnost naučiti. Kod mene je to je jedan konglomerat životne zaigranosti, kognitivne fleksibilnosti, istraživačkog duha, potrebe za stvaranjem, oblikovanjem i traženjem neobičnih načina komunikacije s okolinom, ustrajnosti, spremnosti izlaganja riziku, intuitivnosti, strasti prema učenju i uživanje u procesima više nego jurenje prema ciljevima.

  1. Slikarica si, spisateljica, ilustratorica…postoji li neka grana kreativnosti u kojoj se nisi pronašla, a imala si želju?

Volim pjevati ali imam i dovoljno sluha da čujem sve one ljude koji to stvarno divno rade pa, iako sam par puta zalutala u pokoji zbor, pjevanje ostaje rezervirano za maltretiranje ukućana i za tulume uz gitaru.

  1.  Kod nas si klince oduševila i tečajem žongliranja. Odakle ljubav prema žongliranju i kako si naučila tu vještinu?

Prije dvadesetak godina moj je dečko, današnji suprug, dobio loptice za žongliranje od prijatelja iz Pule. Izjavio je kako bi želio naučiti žonglirati i, kako to biva, za dva dana me pozvala prijateljica iz Centra za humanitarni rad „Suncokret“  na prvu radionicu žongliranja u Zagrebu, jer je pretpostavila da bi mi se to moglo sviđati. Nakon početne radionice koju je vodio Zoran vukić, kasnije osnivač Crvenih nosova, nastavili smo se nalaziti u prostorima Suncokreta. Učili smo jedni od drugih; onda još nije bilo interneta pa smo složenije trikove savladavali iz fotokopiranih žonglerskih udžbenika i skripti. Osnovali smo i Antuntun – udrugu za rastjerivanje dosade i kroz nju smo godinama podučavali nove članove, organizirali mnoge nastupe, predstave, edukacije i suradnje.

  1. Organizirala si akciju prikupljanja i doniranja knjiga za klince u Petrinji. Možeš li nam reći više o toj akciji?

Kad se dogodio potres željela sam nekako pridonijeti normalizaciji života na Baniji. Nazvala sam prijateljicu iz Crvenog križa da je pitam mogu li gostovati u sabirnim centrima sa stand up komedijom za djecu „Kako misli jure jednog malog Jure“. Uputila me na Petru Radin i Maria Kovača iz kazališta Tvornica lutaka. Oni su već bili nastupili s predstavom Ježeva kućica i srčano su preuzeli organizaciju gostovanja umjetnika. Kako surađujem s dosta pisaca, ilustratora i nakladnika zamolila sam ih za donaciju slikovnica i knjiga za djecu, kako bi svako dijete dobilo dar nakon predstave. Objavu sam bila podijelila na Facebooku pa je odaziv bio puno veći nego sam očekivala – u akciju se uključilo dosta građana te nekoliko Knjižnica grada Zagreba, u kojima su građani mogli ostaviti slikovnice. U kratkoj akciji prikupljeno je više slikovnica i knjiga nego je bilo djece na izvedbama predstave u siječnju pa sad, zajedno sa mnom, čekaju priliku za ponovno putovanje djeci Banije.

  1. Puno radiš i komuniciraš s klincima. Na koji te način oni inspiriraju i što mi odrasli možemo naučiti od njih?

Djeca komuniciraju jednostavno, jasno i direktno i vole se igrati. To je ujedno i ono što mi odrasli možemo učiti od njih.