Ljudi koji nas inspiriraju – Jelena Pervan

Dječja spisateljica (njeni klinci bi rekli: piskinja) i voditeljica dječjih literarnih programa Jelena Pervan pokretačica je genijalne i uvijek inspirativne Kuće od priča, mjesta na kojem klinci kroz igru i pametnu zabavu uče pripovijedati, pisati i osjećati priče. Postavili smo joj 5 pitanja o pisanju, književnosti i radu s klincima. Pročitajte što nam je sve otkrila!

  1. U jednom od tvojih intervjua rekla si nešto što nas je jako iznenadilo – a to je da kao klinka uopće nisi voljela čitati! Kako se i kada dogodio taj klik koji te uspio zaljubiti u čitanje?

 Mnoga moja prijateljstva u osnovnoj školi bila su u krizama, nakon što bi mi prijatelji poklanjali knjige za rođendane. U mojoj glavi je to tada bio znak da me uopće ne poznaju i ne vole jer tko uopće želi knjigu i to za rođendan? Čitanje mi je bilo strašno dosadno, iako sam odrasla u kući punoj knjiga. Ono što sam oduvijek voljela bile su priče. U kazalište su me vodili još u pelenama, odlasci u kino su mi bili čudesni, a iako nisam bila članica kvartovske knjižnice, bila sam najveći fan kvartovske videoteke. Nije bilo crtića i filma za djecu kojeg nisam pogledala. Upijala sam priče oduvijek i u svim formatima, osim iz knjiga. Knjige jednostavno nisu bile moj đir sve do srednje škole. Tada sam ih otkrila, počela ih doručkovati, ručati i večerati, a preko ušiju se zaljubila baš u one koje sam tako dugo izbjegavala – knjige za djecu.

        2. Iz tvog iskustva, i onog profesionalnog i onog privatnog – kako današnjim klincima približiti knjigu i navesti ih da zavole čitanje?

 Puno djece koje susrećem ne voli čitati, ali obožava slušati, gledati, plesati, crtati i stvarati priče. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih. Knjige traže pažnju i vrijeme, polagane su i često nisu ljubav na prvi pogled. Oko njih se treba potruditi, ne serviraju svu čaroliju odmah i sad kao što to čine crtići ili igrice. Djeca imaju puno aktivnosti, malo vremena i naviku da je sav zabavan sadržaj dostupan u dva klika.

U svojem radu najviše se oslanjam na humor. Ako djeci knjigu predstavimo na duhovit i neočekivan način, u nju će i zaviriti, možda se i zadržati tamo. Ne mislim da djeca trebaju čitati samo zabavne knjige, ali vjerujem da se gotovo svakoj knjizi može pristupiti na zabavan način. Književni susreti s autorima priča i vještim pripovjedačima koji znaju komunicirati s djecom dobra su prilika za ulazak u svijet priča. Radionice, pričaonice i slična događanja koja nisu vezana za školu djeci mogu pokazati kako priča živi i izvan lektira i ocjena, ona tada postaje dio vremena za odmor i zabavu.

Ipak, neka djeca ni tada neće zavoljeti čitanje. Neka djeca i neki ljudi nikada neće posegnuti za knjigom u slobodno vrijeme i za svoj gušt. I to je sasvim u redu.

        3. Pokrenula si radionice kreativnog pisanja za djecu. Kako kreativno pisanje utječe na klince i koje sve vještine razvijaju uz njega?

Pisanje djecu često asocira na školu i od tuda veliki otpor. Sve više je djece koja se sa slovima bore pa im pisanje stvara veliku frustraciju, osjećaju se nemoćno. Na radionicama im nastojim pokazati kako pisanje preobraziti u stvaranje, nebitno jesu li to priče, pjesme, izmišljene riječi, vicevi ili natpisi za vrata spavaće sobe. Puno se smijemo, bez toga ne počinjemo i ne završavamo radionicu. Želim stvoriti atmosferu koja je ugodna, zabavna i neopterećena jer samo u takvoj atmosferi djeca mogu stvarati s užitkom.

Kad se opuste ubrzo shvate da je pisanje igra. Ponekad cijelu priču napišu nedominantnom rukom. Ponekad zatvorenih očiju, a ponekad i na izmišljenom jeziku. To su sitnice koje djecu jako vesele i otvaraju put za ono najvažnije. Kad su zaigrana i neopterećena, djeca nesvjesno počinju iznositi svoje probleme, strahove i tuge. Izlažu se u sigurnom prostoru jer njihova priča u tom trenutku više ne pripada samo njima već i njihovim likovima. Oni postaju promatrači i odlučuju kako pomoći svom liku u njegovoj nevolji, pomažući pritom sebi. Priča voli rješavati probleme, a prolazeći taj proces nastanka priče, djeca sebi daju odgovore na mnoga pitanja i nedoumice. Pisanje ih oslobađa tereta kojeg često nisu ni svjesni.

Razne jezične igre djeci pomažu u širenju vokabulara, a rad u grupi pomaže im u izgradnji samopouzdanja i kritičkog mišljenja.

     4. Osim radionica kreativnog pisanja i brojnih drugih programa, također držiš i programe senzoričkog pripovijedanja za djecu s       teškoćama.   Možeš li nam približiti što je zapravo senzoričko pripovijedanje i kako ono utječe na klince?

 Jezik je bogatstvo, ali što u situacijama kada on nije dovoljan? Senzoričko pričanje priča otkrila sam istražujući načine kako priču učiniti živom djeci koja komuniciraju drugačije. Uvijek me posebno ispunjavao rad s djecom s višestrukim teškoćama u razvoju, a posebno s neverbalnom djecom. Da bi pronašli put do te djece i priča i pripovjedač moraju se preobraziti, osvijestiti srž i onda je obogatiti taktilnim, zvučnim, mirisnim podražajima, potpuno je oživjeti. Djeca se u senzoričkim pričama također preobražavaju, u likove, u mjesta, u mirise i ritam. Priču doživljavaju od nožnog prstića do vrha tjemena. Njihove su reakcije čudesne, kad ih naučimo slušati i vidjeti, a s vremenom se među nama počinje razvijati divna komunikacija, a iz nje i odnos.

     5. Jako puno radiš i komuniciraš s djecom. Na koje te sve načine klinci inspiriraju i što mi odrasli možemo naučiti od njih? 

Obožavam raditi s djecom. Volim i životinje, a djeca i životinje imaju puno toga zajedničkog. Ono nešto iskonsko i prekrasno divlje što s odrastanjem pomalo gubimo, nastojeći se ukalupiti u kojekakve uloge i očekivanja. Djeca su uglavnom nesputana i neopterećena. Znaju prepoznati kada su siti ili umorni. Nemaju potrebu činiti nešto reda radi, ljubiti bake i tetke samo zato što su im bake i tetke. Ne boje se reći kada im je dosadno, ne srame se predložiti neku novu aktivnost. Od djece ponovno učim kako postavljati granice, kako slušati sebe i znati kada je dosta. Isto tako, njihova emocija je tako čista, ne trude se suspregnuti ni radost ni tugu. Ništa ne čine polovično, u sve ulaze cijelim svojim bićem i imaju povjerenja da će ih svijet dočekati raširenih ruku. To me fascinira, djeca su moji najveći učitelji za život.